Gistro FM

Red Snapper - Intervju (da biste procitali ovaj intervju, kliknite na naslov Intervju: David Ayers, Red Snapper koji je iznad komentara)

Gutbucket - Intervju

Scott McCloud - Intervju

Predrag Ivanović - Intervju

Mike Watt - Intervju

Od sada, godišnja Gistro FM lista se prepolovljava i umesto 100 albuma, nalazi se 50. Razlozi za tom promenom su mnogobrojni, a jedan od glavnih je sto me je počelo žešće smarati odmeravanje šta sam za koliko puta više slušao..Prestaje se biti tinejdžer ili šta li već..

Elem, ovih 50 albuma sam najvise voleo u prošloj godini:

01. Kaki King – Dreaming of Revege (velour)

02. Brent Cash – How Will I Know If I’m Awake (marina)

03. Portishead - Third (island)

04. Hauschka - Ferndorf (fat cat)

05. Arthur Russell - Love Is Overtaking Me (audika)

06. Stephen Malkmus & the Jicks – Real Emotional Trash (matador)

07. William Parker - Double Sunrise Over Neptune (aum fidelity)

08. The Dodos - Visiter (frenchkiss)

09. The Ruby Suns – Sea Lion (sub pop/ memphis industries)

10. Fleet Foxes – Fleet Foxes (sub pop)

11. Bill Frisell - History, Mystery (nonesuch)

12. Denison Witmer - Carry the Weight (militia group)

13. Paramount Styles - Failure American Style (cycle)

14. Wye Oak – If Children (merge)

15. Deerhunter - Microcastle (kranky)

16. Chris Koza - The Dark, Delirious Morning (self-released)

17. Firekites - The Bowery (spunk)

18. Dark Captain Light Captain - Miracle Kicker (loaf)

19. Todd Sickafoose - Tiny Resistors (cryptogramophon)

20. Au – Verbs (aagoo)

21. Rodney Crowell - Sex and Gasoline (yep roc)

22. Ben Weaver - The Ax in the Oak (bloodshot)

23. I'm Not a Gun - Mirror (palette)

24. Lambchop – Oh (Ohio) (merge)

25. The Dears – Missiles (dangerbird)

26. Holly Throsby - A Loud Call (spunk)

27. Rafter - Sex Death Cassette (asthmatic kitty)

28. Herman Düne - Next Year in Zion (everloving)

29. No Age - Nouns (sub pop)

30. The Welcome Wagon - Welcome to the Welcome Wagon (asthmatic kitty)

31. The Lost Brothers - Trails of the Lonely (parts I & III) (tritone)

32. Tico Moon – Raspberry (333)

33. Stereolab - Chemical Chords (4ad)

34. Grampall Jookabox - Ropechain (asthmatic kitty)

35. Al Green - Lay It Down (blue note)

36. James Blackshaw - Litany of Echoes (tompkins square)

37. The Drift – Memory Drawings (temporary residence)

38. Damien Jurado –Caught in the Trees (secretly canadian)

39. Menahan Street Band - Make the Road By Walking (daptone)

40. Pascal Comelade – The No Dancing (because)

41. Avishai Cohen Trio - Gently Disturbed (sunny side)

42. Barry Adamson - Back to the Cat (central control)

43. Yo La Tengo - They Shoot, We Score (egon)

44. Death Cab for Cutie - Narrow Stairs (atlantic)

45. Red Snapper - A Pale Blue Dot (lo)

46. John Zorn - The Dreamers (tzadik)

47. Gang Gang Dance - Saint Dymphna (warp)

48. Poney Express - Daisy Street (atmospheriques)

49. Bobby Previte & the New Bump  - Set the Alarm for Monday (palmetto records)

50. Calexico - Carried to Dust (quarterstick/ touch and go)

Intervju koji je pred vama uradjen je u SKC-u, neposredno pred beogradski koncert Animal Collective. Sa Aveyem Tareom smo razgovarali moj prijatelj Boris (B) i ja (S). Sticajem okolnosti, intervju cete citati u originalu, tj na engleskom.

S: Could you imagine like 5 years ago, that you’d be playing in Serbia?

Avey Tare: No, not at all, this whole tour has been kinda like blowing my mind, in terms of people that are coming to see us, the amount of people, and just a places we get to see around, we walked around today in Belgrade, it’s pretty amazing to imagine some places and then be able to walk around. It’s pretty good.

S: You’ve been touring all over the world?

A: Yeah, we’ve toured a lot of places now. This tour not particularly, we’re sticking to the Central and Eastern Europe.

B: Is this some kind of off-tour before the release of the new album?

A: Sort of, that’s why it’s so short. You know, we like to tour, keep playing with each other and just go to places we’ve never been before, so it’s good to tour that much. But since we don’t have a record out, we usually do like two-week tour. Next year when our new record comes out, we’ll tour a little bit longer in Europe, like a month or something maybe.

S: Tell me something about the new record, when it’s gonna be, how it’s gonna sound? Is Brothersport gonna be on it?

A: Yeah, Brothersport’s on it, it’s called Merriweather Post Pavilion and it comes out in Europe on January 12th.

B: Could you tell us something about working with the producer Ben Allen? Why did you choose Ben and what was the whole process like?

A: We discovered, when we initially wanted to worked with somebody, that someone maybe with little more feel for electronic music and could manage low-end, like low frequencies, cause there’s a little more bass on our new stuff that has been in the past. And we kinda just researched, you know, it’s hard to decide who to work with, because we’d like to feel pretty comfortable about working with someone. We usually work with our friends or somebody that we just kinda hit. It was a little scary deciding on Ben, we kinda discovered him through his work on the first Gnarls Barkley record and a lot of other work he did, like P. Diddy and all Bad Boy stuff for a while in New York, but he’s also really familiar with the kind of Athens, Georgia – that’s where he grew up - indie rock scene and kinda grew up around rock music and so we just got along really well right from the beginning. He’s kind of a really intense worker and he has a lot of firm set ideas and he’s real laid back and it worked really well working with him.

S: And you are originally from Baltimore, Maryland, how’s the living in Baltimore, is it really like in The Wire?

A: There are parts of Baltimore – not where we grew up, we kinda grew up in the countryside, Baltimore County. But, yeah , there are parts of Baltimore that are like that. We grew up going to DIY shows in Baltimore, that were in the neighborhood and they wouldn’t let you go out in the street. There are pretty brutal parts of Baltimore, but not all of the city is like that, it’s kind of different from place to place.

S: And you’re in New York now?

A: I live in South Brooklyn, Crown Heights, Prospect Heights area.

S: So, you’re in New York, Noah is in Portugal…

A: Yeah, and Brian lives in Washington, DC…

S: So, how do you get along?

A: We’ve worked this way, apart from each other for about three-four years now and it just works for us. For this record, we’ve sent demos around to each other and sounds.. get adding things. Since we tour a bunch, we’ll get together for two weeks before a tour and kind of work on a new material that we play on tour and I think it’s doing that – playing, working and playing on tour – that just gets us comfortable with the songs and get us thinking about them a lot, what we wanna do with them.

B: Let’s get back for a while to the sound of a new record Merriweather Post Pavilion. What will be the unique experience about MPP in terms of sound or production?

A: I think there are lot more harmonies, kinda little bit more Sung Tongs, and I think the vocals are recorded in really interesting wet way, buttery - we like to say buttery kind of way…yeah, a little bit more washy way, not like on Strawberry Jam… we wanted to have like this really live feeling, I think this is probably one of the most live sounding records we’ve ever done. Merriweather Post Pavilion has a really good room sound, that’s got a lot of live percussion…

B: So, I guess you named the record Merriweather Post Pavilion because you wanted to pay a tribute to the live sound of the record?

A: Not really. We were having a conversation about experiencing music, we were talking about Terry Reilly actually and how he often would play these overnight concerts and we thought it would be really sweet to see something like that outside where you could just sit back, because we all really appreciate listening to music outside, it’s kinda how we grew up. And the big venue to that in Maryland is the Merriweather Post Pavilion and Brian was like ‘Oh, it would be cool to see a show like that in the Merriweather Post Pavilion’ we were like ‘Oh, we should call the record a MPP..’, kinda like futuristic title for us if you just separate the name from the venue. But I think we were also into it because we viewed these songs as being very weather oriented and being kinda similar to different patterns of weather, like hurricanes or desert wind, that kind of thing. And we like that it has the word ‘weather’ in the title, ‘cause there were a lot of early title names that were like ‘spring’ and we couldn’t think of the best one and then MPP just seems like the album title that just isn’t like any other record title and it’s pretty unique. We also wanted it to be three words, ‘cause we had a lot of like two-word titles and a lot of one-word titles, we really wanted a three-word title and it fit everything we could hope for it (laughing).

S: So, are you in the middle of making it or you’re done?

A: We are done Merriweather and we’re working on kinda more visual record right now with our friend Danny. We’ve spent two years editing and filming all this footage, it’s about 45 minutes to an hour, working different visual stuff in New York and Noah has been making demos again for this visual record. It’s actually the first time we’ve been working on the stuff that we’re not gonna play live, we’re just gonna release this as a kinda visual record.

B: Do you feel comfortable at Domino Records now?

A: Yeah, it’s been working out pretty well, we all get along really well with the Domino people and they are really enthusiastic and they’re really psyched on this new record that we were working on.

S: You think that you’re gonna be picked by some major soon?

A: Oh, no, I don’t know if that’s our style really. I think we spoke to one major label the last time that we were trying to think about the new label. It’s hard for people to work with us and it’s hard for us to work under some guide lines. It was really important for Domino to be like ‘Oh, no, we just wanna kind of elevate the way you guys work already, we don’t wanna do anything to change the way you guys work’ and that really appeals to us, ‘cause we do really have a set way, a comfortable way of working on things or presenting our music to the public, that we wouldn’t wanna change… which you sometimes probably would have to at the major label.

S: What’s happening with the live box set on Catsup Plate Records?

A: It’s almost done, we’re just finishing the artwork. It’s looking really, really sweet, I’m really excited about it…

B: So, the beginning of the next year…

A: Yeah, beginning of the next year I think it is. We’ve just okayed getting the test pressings for the vinyl, so it should be next year very soon.

S: What about getting this big attention…. This is like third Animal Collective interview for tthe Serbian media? Five years ago, I couldn’t imagine it. How that happened, what do you think?

A: I don’t know, for us, it’s seems really natural. It’s nothing to seems crazy all the sudden. Right after the Sung Tongs it seemed like, especially in the US, suddenly we were selling out shows, not huge shows, but for us, it was little like ‘Wow, people actually coming to see us’. A lot of people might not very like us or something. It seems like with every record we’ve kind of stepped it up a little and I couldn’t never imagine coming to this part of the world… it’s still really all fascinating and really cool , but I think with each record we are still little uncertain about what’s gonna happen, ‘cause I think they are all still pretty different from each other and different from the last one. Honestly, we didn’t think Strawberry Jam would have the appeal that it does to people and we didn’t think people would respond so well to it…

S: Really?

A: Yeah, we thought it was a little bit darker for us, a little bit more abrasive and people seemed to be like ‘No, it’s a really good pop record’ and that kind of thing, so we were like ‘Alright… ‘, you know, it’s hard for us to tell.

B: Any plans in the future for new solo record or the record with Kria?

A: I am for all that kind of stuff, whatever we have time for really. This year especially and for the first part of the next year, we’re putting a lot of time into Animal Collective. I know Panda Bear has started working on new Panda Bear stuff and usually he works on a stuff over a longer period of time, so it won’t be probably out any time soon. Other record that he has started working on some stuff and I know he wants to do more stuff in the future. We are always working on something…

B: How many songs on the new record would you call sample-based?

A: There is one song that is actually based on somebody else’s sample or sample from another song, but all the other songs… we say ‘samples’, but they are really samples of us playing most of the time…

B: That’s what I wanted to ask you, about live sampling in the studio, it’s like imagining samples..

A: Yeah, it’s like, we’re writing a song… and because we all like a lot of electronic music these days, listen to lot of electronic music, listen to dub.. and we wanna have our sound… You know when you’re just playing guitars on stage or drums, it’s limiting after a while and we wanted our sound to be a little bit more elaborate, but it’s like ‘How can you do it when it’s just like three people’… Definitely, Josh deciding to stop playing for a while made us rethink how we’re gonna approach making a full record without him playing guitar, it seemed like samplers and sequencers were the way to go, there’s more things going on and it’s definitely a little bit more difficult to get them to play together, but it’s almost just, like, we’re using them as instruments really, because it’s our material, we manipulate the sounds live, we wanted to stay organic and still have really organic, live feeling, but it seems to work a little bit more with the samplers.

B: So, Deakin is definitely out of the band?

A: He’s in the band in a way he’s been working on this visual stuff, but he didn’t really wanna tour for a while. He need to clear his head a little bit and a lot of intense stuff is going personally for him. We’re all still very good friends and really close and it’s just a matter of time when he get back playing live.

S: How’s in New York right now, considering political situation, musical situation, how’s living in New York these days?

A: It’s alright, I mean there is uncertainty in the air with what’s happening politically in the US and I guess more will be revealed over the next month or so once the election happens. Musically, it feels pretty good, there’s a lot of cool stuff happening. My favorite band, Black Dice, are still working and doing amazing stuff right now. I think there are lot of good stuff happening in New York right now, a lot of smaller bands, or solo projects, I like what Kristin is doing - Kria Brekkan - and there’s a band called First Nation that plays a lot…

B: You mentioned Paw Tracks, what is the plan to do next year on Paw Tracks?

A: We’re gonna put out a Black Dice record, which they are kind of half way done now, I think they’re still working on. I don’t know if it comes out sooner than the next year actually, but the new Eric Copeland solo EP which is really, really good. We’re putting out this guy Dent May that we met when we were recording our record in Oxford, Mississippi. It’s a little bit more, straight-forward pop songwriting, kinda more like classic or 50s style. It might shock people that we’re putting such a record, but we were really into his songs, he writes really nice, catchy songs. Hopefully, we will have some more stuff coming out…

B: What are you listening these days on the tour bus or at home?

A: I really like this record by Grouper, this woman Lis Harris is from Portland, her record Dragging A Dead Deer… is very good.. I really like newest Erykah Badu record actually and I really like Portishead’s Third. I’ve always been a big fan of Portishead and I thought it was kinda cool that they changed their style…

B: I think it’s the best Portishead album…

A: Yeah, it’s interesting, it’s more like rock record or something…

B: And it has a certain post-punk vibe, like Suicide or Pop Group…

A: Yeah.. and I listen to a lot of dub music still, always a lot of dub.

S: They have probably asked you this a thousand times, why Avey Tare?

A: Avey is my name - Dave, Davey without the D - and Tare was like tearing your name apart, but I spelled it differently.

S: Errm, OK, I have a bunch of questions, but to be honest I thought I would talk to Noah (laughing)…

A: That’s cool (laughing)…

S: Do you mind when people download your albums for free?

A: I think there’s a plus side and a negative side to it. I think having our music available on the internet, especially when we are really, really open to people recording our live sets, and definitely a lot of our new material is available live on the internet, I think that only helps us coming to a place, you know like here or somewhere our records might not be fully available. It helps just to get the word around. In certain places, if we were just relying on a records or stores, that thing might not…

B: Yeah, I have like three or four versions of Pullhair Rubeye, because people used those songs and reversed it and changed their speed… those songs were used as samples to create something new…

A: Yeah, and I think that’s cool. We honestly just did like it in reverse. We liked it forwards too, but listening to it in reverse, we just liked it like that. And once people reversed the record, it seemed like why should we release it forwards now… I think it’s cool that people can use the naterial like that. There’s downright side about people downloading stuff, ‘cause they usually end up hearing it in a way we don’t intend. Strawberry Jam leaked earlier, whatever, that’s cool, this record wil probably too, and it’s OK but the fact SJ leaked a track at a time… to us it’s really important how the record is presented and the artwork is really important to us.
I grew up listening to full records and artwork. There’s something impersonal about the internet to me, it still feels just like information to me.

B: What about the artwork for the Merriweather Post Pavilion? That picture of the swimming pool…

A: That’s part of the artwork, there’s gonna be two parts of the record, there’s gonna be outer sleeve and inner sleeve and we’ll probably be releasing the full cover artwork soon so the people could see it…

S: The artwork for Strawberry Jam is excellent…

A: A woman the other night, last night (Zagreb) was like ‘Is it supposed to be so ugly?’

S: [laughing]

A: I was like ‘Oh, man’ but in a way I understand what she’s saying…

S: How did you get the idea for the Strawberry Jam artwork?

A: I just wanted to mess around with the strawberry jam at first, but I was not happy with that… you know, I thought the ideas I was coming up with were kinda cheesy and surreal.. I like a little bit grosser, more disgusting aspects of things, stuff like that. We always saw strawberry jam as being some kind of alien landscape

S: I’ve read somewhere that while on airplane, Noah saw something interesting…

A: Yeah, he saw that really synthetic, kinda like electronic looking material.. I wanted to keep with that a have a bit of this alien looking thing… I think it’s really pretty.

S: So, tonight the majority of the set will be new songs?

A: It’ll be half old and half new stuff.

S: Thank you for coming to Serbia.

Transcription by Boris

The Bad Plus su trio iz Njujorka, iako nijedan član nije Njujorčanin. Sviraju u postavci klavir, bubanj i kontrabas. Pre pet godina su objavili debi album These Are the Vistas, na kome su u jazz maniru obradili Nirvaninu ’Smells Like Teen Spirit’ i Blondie hit ’Heart of Glass’. Upravo su tim potezom skrenuli pažnju na sebe, dobivši hvalospeve i od ljudi koji prate džez kao i od onih kojima je ovaj pravac manje drag. Tokom karijere nastavljaju da kombinuju obrade uglavnom indi rok i prog rok pesama (na kojima je ritam sekcija The Bad Plus odrasla), kao i originalne kompozicije, koje neretko zvuče interesantnije od obrada (osim jedne numere, na albumu Suspicious Activity su sve druge originalne, a upravo ovaj album je jedan od cenjenih od strane ljubitelja grupe).

U ponedeljak 20. oktobra pojavio se njihov peti studijski album For All I Care, nazvan po stihu Kurta Cobaina iz pesme Lithium, koja ga otvara. Opet su u pitanju obrade iz rok sveta, opet su u pitanju klavir, bubanj i kontrabas, ali po prvi put pesme nisu instrumentalne: specijalno za album For All I Care, grupi se priključila pevačica Wendy Lewis. Ona je poslednjih dvadesetak godina provela u indi rok bendovima iz Minesote, ušla je u petu deceniju života, ima dvoje odrasle dece, te je očigledno da joj ne fali iskustvo. Pošto je njen način pevanja mnogo bliži rok nego džez bendu, logično je zašto su The Bad Plus izabrali baš nju, a ne neki školovani glas. Priznajem da sam kao ljubitelj grupe od njihovog prvog albuma, bio vrlo skeptičan kada sam čuo da će bend nakon 4 instrumentalna izdati album sa vokalom. Na sreću, skepsi nije bilo mesta s obzirom da je Lewisova uglavnom sjajno odradila svoj posao, dok su The Bad Plus ponovo na visini zadatka kada je u pitanju ’demontiranje’ hitova iz osamdesetih (poslušati energičnu ’Barracuda’ koju u originalu izvode Heart)  .

The Bad Plus zajedno sa Wendy Lewis, u ponedeljak 27. oktobra zatvaraju ovogodišnji džez festival, i nema sumnje da će njihov koncert biti jedan od najupečatljivijih na celom festivalu. Šlag na tortu, kec na desetku ili nešto treće – izaberite sami.

Za sam početak, upoznaj nas sa The Bad Plus – reci mi ko je ko u bendu i kratku biografiju svakog od vas...

Bubnjar Dave King i basista Reid Anderson su iz Minesote, i upoznali se se pre više od 20 godina, dok su još bili u srednjoj školi i tada nezvanično počinje istorija grupe. Ja sam iz Viskonsina i sa njima sam se upoznao 1990. kada smo zajedno svirali kratko par puta, da bi se ponovo našli desetak godina kasnije, i oko 2000. konačno oformili The Bad Plus.

The Bad Plus je pre svega džez grupa i iako imamo konvencionalnu postavku instrumenata, ono po čemu se razlikujemo od većine džez bendova je odsustvo vođe – svi smo ravnopravni, svi pišemo pesme, svi aranžiramo...Naše ime više zvuči kao ime nekog rok benda, a to možda ima veze sa time što dobar deo našeg repertoara čine obrade ipravo rok pesama. Na našem novom albumu For All I Care nam se priključio još neko iz Minesote – pevačica Wendy Lewis je poznata u indie rok krugovima u Mineapolisu, stara je prijateljica Dave Kinga, sa kojim je bila u rok bendu pre dosta godina. I upravo ćemo sa njom doći u Beograd.

Možeš li mi reći nešto o novom albumu?

For Al I Care izdajemo ponovo za Heads Up, i gotovo ceo je baziran da obradama rok pesama. Između ostalih, na njemu smo obradili  Nirvanu, Pink Floyd, Wilco, Flaming Lips, Yes, Bee Gees ali i neke kompozicije iz sveta klasike, Igora Stravinskog i Gyorgyja Ligetija.

Kako to zvuči na koncertima, tj. da li Wendy peva samo pesme sa For All I Care, ili i neke stare The Bad Plus obrade?

Wendy peva samo pesme sa novog albuma. Koncept aktuelne turneje je takav da sviramo ceo For All I Care. Obično počnemo nas trojica sa par instrumentala nakon čega nam se Wendy priključi.

Da li ćete možda u Beogradu svirati nešto od starih The Bad Plus pesama?

Sigurno hoćemo, ali akcenat će definitivno biti na novom albumu. Koliko ćemo starih stvari svirati, zavisi ponajviše od toga koliko vremena imamo na bini. Što više vremena imamo – više starih pesama ćemo svirati.

Zaštitni znak The Bad Plus su obrade rok tema u džez stilu. Ipak, na pretprošlom albumu ste imali samo jednu obradu, na prošlom četiri, na novom su gotovo sve obrade. Planirate li možda već sad kakav će odnos obrada i originalnih pesama biti u budućnosti?

 Još nismo ništa rešili definitivno, ali planiramo da naš sledeći album snimimo kao trio i da bude sastavljen isključivo od originalnih pesama. Ne znamo još  kada ćemo ga snimiti...verovatno sledeće godine ili možda kasnije.

Ko od vas trojice uglavnom predlaže koju ćete pesmu obraditi?

Sva trojica biramo obrade, mada da budem iskren, ja ponajmanje.

Čitao sam u jednom intervjuu da si ti prvi put čuo za ’Smells Like Teen Spirit’ tek pre 7-8 godina kada su ti je Dave i Reid pustili. Da li je to istina?

Da, istina je. Kada sam bio adolescent, studirao sam i slušao samo i isključivo džez i klasiku, nisam imao vremena za rok muziku.

Koji muzičari su uticali na tebe?

Na mene lično? Hmm..Imao ih tako mnogo...Od džez muzičara, pomenuo bih Ornettea Colemana, Keitha Jarretta, Budda Powella, Theloniusa Monka, Dukea Ellingtona..i još mnogo drugih.

Koliko ti je blizak rad Johna Cagea i koliko voliš avangardnu muziku generalno?

Obožavam avangardu, Johna Cagea posebno. On je bez sumnje jedan od najvažnijih kompozitora dvadesetog veka. Mislim da muziku kakvu je pravio Cage treba doživeti uživo, i da se to iskustvo ne može meriti sa slušanjem njegovih ploča u kućnoj atmosferi.

Reci mi kako nastaju originalne The Bad Plus pesme – džemujete pa iz toga nastane nešto, ili dolazite na probe sa već gotovim idejama?

Neko od nas napiše pesmu i donosi je gotovu na probu gde je sva trojica uvežbavamo. I Dave i Reid sviaju odlično klavir, tako da su gotovo sve naše pesme prvo pisane za klavir. Nikada ne džemujemo – sve The Bad Plus pesme su nastale u kući nekog od nas, zatim se na probi razrađuju i onda ulazimo u studio da ih snimimo. Na taj način radimo čak i kada su obrade u pitanju.

Dave King svira i u bendu Happy Apple. Znaš li možda da li oni spremaju neki novi album?

Ne znam kada planiraju novi album, ali Happy Apple i dalje sviraju i nimalo ne trpe zbog Daveovog sviranja u The Bad Plus.

Uspevaš li da zaradiš dovoljno za život svirajući sa The Bad Plus?

Da, uspevam. Sviranje u ovom bendu doživljavam kao neku vrstu privilegije. Predivno je što možeš obići ceo svet sa bendom..Ne verujem da bi mi se ukazala prilika da posetim npr Beograd da ne sviram sa The Bad Plus. I vrlo sam srećan zbog toga.

Da li sviraš možda sa još nekim osim sa The Bad Plus?

Ponekad i uglavnom samo u Njujorku. Ponekad sviram sa bubnjarem Billyjem Hartom...Dave King i ja povremeno sviramo u grupi Buffalo Collision zajedno sa Timom Bernom i čelistom Henkom Robertsom..Mada, sve te naše off svirke se ne dešavaju baš često.

Šta slušaš ovih dana?

Nedavno sam otkrio muziku kompozitora Lukasa Ligetija, sina slavnog Gyoryija Ligetija. On izvodi neku čudnu mešavinu elektronike i savremene klasične muzike, i to zvuči savršeno.

The Bad Plus diskografija:

These Are the Vistas (sony, 2003)

Give (sony, 2004)

Suspicious Activity (sony, 2005)

Blunt Object: Live in Tokyo (scl col, 2006)

Prog (heads up, 2007)

For All I Care (heads up, 2008)

 Intervju originalno objavljen na popboks.com

Prvi put sam se susreo sa muzikom benda American Music Club u prvoj polovini devedesetih,  zahvaljujući tekstu Žikice Simića ‘Posle farmerica’ iz časopisa Ritam. Kada ste tinejdžer i ložite se na tinejdžerke koje se ne lože na vas (što bi Eitzel nazvao ‘klasičnim luzerom’), pišete poeziju koja je inspirisana ljubavnim jadima i baš u tom momentu čujete stih ‘I broke my promise/ That I wouldn’t write another song about you’, tada je nekako logično da osetite da je došao trenutak da Kurt Cobain prepusti mesto heroja vaše mladosti nekom drugom. Kada imate 17-18 godina nije preporučljivo hvalisati se unaokolo da si American Music Club fan – činjenica da napamet znate većinu hermetičnih i mračnih Eitzelovih tekstova, teško da će vam pomoći da inpresionirate neku devojku u tom kasnom tinejdžerskom dobu, dok će vas poznavaoci opusa ove grupe najčešće posmatrati sa sažaljenjem. Međutim, kako godine prolaze, shvatate da iskrenost nije slabost, a najlepše od svega je što i same devojke to počinju shvatati (one koje su vredne pažnje, naravno). Iskrenost je bez sumnje najjače oružje Mark Eitzela: poslušajte samo neke od stihova iz pesme Gratitude Walks i sve će vam biti jasno ‘Drunk on the kind of applause/ That gets louder the lower you sink’ ili ‘Well it’s never what you want/ It’s just a kinda thing that always happens here’. Onaj ko ove stihove doživljava kao patetiku, verujem da se dobro provodi na koncertima u Areni ili Expo centru, a ako ih pak doživljavate kao brutalno iskrene, onda postoje dobre šanse da u utorak 7. oktobra u SKC-u doživite jedno nezaboravno veče.

Za razliku od njegovih pesama koje su često introspektivne i depresivne, Mark Eitzel ostavlja potpuno suprotan utisak kada pričate sa njim. Kako i sam kaže, najveća laž koju je čuo o sebi je da nema smisla za humor – da je reč o zabludi možete zaključiti samo čitajući ovaj intervju u kom je Mark često ironičan i sarkastičan i gotovo uvek raspoložen za šalu na svoj račun. Upoznao sam ga 2002. godine kada je bio u Beogradu, to mi je bio prvi intervju u životu i sećam se da sam imao neviđenu tremu. Došao je na radio sa svojom akustičnom gitarom, i dok se ostatak zaposlenih pitao ‘ko li je ovaj smešni čikica’, ja sam pokušavao da se priberem i setim svih pitanja koje sam planirao da mu postavim. Taj intervju je bio najsmotaniji koji sam uradio, i kad god sam ga se setio, u sebi sam osećao žal što sam bio toliko nervozan, mlad i neiskusan. Ali evo, 6 godina kasnije, greška je ispravljena, iskustvo je konačno odnelo pobedu – ne samo da nisam imao tremu, već sam se osećao kao da pričam sa starim drugarom. I ovog puta sam ga pitao sve što sam hteo. 

Kako protiče evropska turneja?

Odlično

Pošto sviraš turneje po celom svetu skoro 20 godina, zanima me postoji li neka evropska zemlja u kojoj imaš najviše fanova?

Mislim da je to Engleska, verovatno zato što tamo sviram baš dugo, još od sredine osamdesetih.

Pretpostavljam da tokom turneje nemaš mnogo vremena za upoznavanje novih zemalja i gradova, ali postoji li neko mesto kome se uvek vraćaš sa osmehom na licu?

Hmmm...Da budem iskren, nema takvog mesta (smeh). Turneje su nam prilično dugačke i iscrpljujuće tako da jedva čekam da budem kući.

Sada ponovo živiš u San Francisku?

Da

Sećam se kada si prošli put bio ovde 2002. godine, živeo si kod sestre u Čikagu, tek si izdao album obrada Music for Courage and Confidence (za koji si mi tada rekao da možda nije najbolji album koji si snimio ali plaća račune) i sve vreme si se izvinjavao što si Amerikanac. Danas si ponovo u San Francisku, ponovo si oformio American Music Club, tu je novi album The Golden Age sa kojim si prilično ponosan i Obama Barack ima velike šanse da postane predsednik Amerike. Zanima me šta misliš da će se dogoditi 2014. godine kada ponovo dođeš u Srbiju?

(smeh) Nemam pojma..Mada, nisam uopšte siguran da će Obama biti predsednik. Nadam se da će se to dogoditi, ali sudeći po prošlosti, onaj za koga ja glasam nikada ne pobedi, tako da...

Ono na šta sam mislio u prethodnom pitanju je da li si danas malo zadovoljniji svojim životom nego što si bio pre 6 godina?

Hmm, pa ne baš. Mislim, tada sam ipak bio 6 godina mlađi (smeh). Istina, volim da sviram sa American Music Club, to mi zaista predstavlja zadovoljstvo, i to je najveća promena u poslednjih nekoliko godina. Trenutno ne sviram gitaru na koncertima, mogu se skroz koncentrisati na pevanje i skroz uživam u tome.

Kako se desilo da si ponovo okupio American Music Club?

To se desilo 2003. godine. Tada sam živeo u Čikagu kog baš i ne volim previše, isuviše hladno vreme za moj ukus (smeh). Onda sam se vratio u Kaliforniju, okupio bend, snimili Love Songs for Patriots a nakon njega The Golden Age.

Jedan od razloga što sam te pitao da li si zadovoljniji svojim životom sada nego pre, je upravo The Golden Age, koji je verovatno najmanje mračan od svih AMC albuma, vrlo je uptempo, i na momente optimističan...Nisam verovao da ću ovo reći za bilo koji tvoj album (smeh)

Čekaj samo da čuješ pesme na kojima trenutno radim (smeh)

Danny (Pearson, bas) i Tim (Mooney, bubnjevi) više nisu u bendu. Kako se to desilo?

Teško da možeš nastaviti da budeš u istom bendu sa nekim ko ti nedeljama ne odgovara ne telefonske pozive. Nakon turneje za Love Songs for Patriots, prošlo je skoro godinu dana kako se nisam uopšte video sa njima. Tako da sam nastavio da sviram sa našim originalnim gitaristom Vudijem, koji je vozač gradskog autobusa u El Eju...

(smeh) Da, čitao sam to. On i dalje to radi?

Trenutno je prestao s obzirom da smo na turneji, ali će verovatno nastaviti da se bavi time kada se vratimo kući....I tako sam ja iz San Franciska otišao u El Ej da sviram sa Vudijem, pozvavši Dannyja i Tima, ali oni se nisu odazvali. Vudi je pronašao basistu i bubnjara u El Eju i mislili smo da ćemo sa njima održavati samo probe. Međutim, ispostavilo se da se sva četvorica savršeno uklapamo, i oni su danas sa nama u bendu.

Kakav je osećaj svirati ponovo sa Vudijem nakon toliko godina?

Sjajan osećaj, obožavam da sviram sa njim.

Nakon odlaska Dannyja i Tima, hteo si da promeniš ime benda u McArthur Music Club, ali se to ipak nije desilo...

Da, hteli smo da promenimo ime ali se ispostavilo da bi u tom slučaju dobili mnogostruko manje novca – ljudi iz kuće Merge za koju izdajemo su nas ubedili da bi to bilo finansijsko samoubistvo.

Da li možda radiš na novom solo albumu, ili možda novom American Music Club izdanju?

Da, i na jednom i na drugom. Solo album bi trebao da se pojavi u decembru i biće tih, uglavnom na akustičnoj gitari. Novi American Music Club album bi trebao da bude gotov do marta sledeće godine.

Dakle nema više elektronike na tvojim solo albumima?

Imam svoj My Space profil za elektronsku muziku, a pošto ljudi koji slušaju AMC uglavnom ne vole moje elektronske radove, profil je pod lažnim imenom. I za sada imam čak 8 prijatelja (smeh)

2005. si izdao verovatno najčudniji album od svih, Candy Ass. Zanima me kakve su bile reakcije na tu ploču od strane tvojih prijatelja ili ljudi do čijeg mišljenja ti je stalo?

Ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo ionako ne vole moju muziku...Često me pitaju ’A što ti ne napišeš knjigu umesto toga’ (smeh)..A da budem iskren, ni ja više ne slušam Candy Ass.

Nedavno sam na internetu pronašao tvoj demo snimak sa kasete, iz 1981. godine Mean Mark Eitzel Gets Fat. Kako ti sada izgledaju ti dani?

Pa konačno sam debeo. Najzad sam dosegao savršenstvo kome sam težio, i ponosan sam na to

(smeh) Da li možda planiraš da reizdaš taj album ili nešto iz tog perioda?

Taj ne, ali postoje neke pesme koje sam snimao u pauzama između AMC albuma, i to planiram uskoro da objavim.

S obzirom na predstojeće izbore u novembru, da li si optimista po pitanju budućnosti Amerike?

Oh ne, nisam optimista uopšte. Ne verujem da će Obama pobediti, a čak i da pobedi, biće nemoguće izbrisati ovih 8 godina idiotske politike koju vodi naša glupa vlada. Logičan rezultat njihove politike je i aktuelna ekonomska kriza i sada se vidi koliko je zemlja zadužena, mislim da su bilioni dolara u pitanju. Ja sam čvrsto ubeđen da će Amerika za 20 godina biti fašistička zemlja...U stvari, ona je to već i sada..Tako da ne, nisam optimista povodom budućnosti Amerike.

Misliš da štampa malo preteruje kada Obamu poredi sa Kenedijem?

Ne, nikako. Prvi put kada sam slušao Obamu, i sam sam rekao ’Evo ga JFK’. On je kao većina demokrata: pristojan, fin i ima manire.    

Šta ankete trenutno kažu?

Obama vodi, on ima oko 50% a McCaine oko 49%

Hmm.. pa baš su izjednačeni...

Da, skroz. Rame uz rame.

Pre par meseci, iz ove naše perspektive, izgledalo je kao da će Obama pobediti sa bar 5-10% prednosti...

Ne, ne..jako su blizu..

Uh, kako se odvijaju stvari, plašim se da ćemo posle novembra biti u raspoloženju starih American Music Club albuma (smeh)

(smeh) Da...Ja trenutno snimam svoj solo album, i ukoliko Obama pobedi, moraću da ispravim tekstove gotovo svih pesama (smeh)

Reci mi nešto o vašim koncertnim set listama: koliko često ih menjate i koliko njihov izgled ima veze sa tim da li negde svirate prvi ili sto prvi put?

Ovih dana, sa ovim bendom imam zaista ogroman repertoar, sviramo baš svašta. Kao što sam pomenuo ja samo pevam, tako da bend neće biti ograničen mojim lošim sviranjem gitare (smeh). Generalno, sviramo oko 5 pesama sa nove ploče i petnaestak starih, tako da verujem da većina starih fanova odlazi zadovoljna sa koncerta.

Pesma Western Sky je verovatno jedan od tvojih najvećih hitova, i verujem da se u njoj može prepoznati svako bez obzira gde živi i odakle je. Međutim, siguran sam da izraz Western Sky ima skroz drugačiju konotaciju u Americi nego u Srbiji npr. Ovde ljudi taj pojam (uglavnom) vezuju za zapadni svet koji je ekonomski razvijeniji i u kom su (uglavnom) veće šanse za profesionalni uspeh nego ovde. Plus, skoro svi ljudi koje ja poznajem a vole AMC, tu pesmu svrstavaju među tri najdraže....Tako da, ako ti se čini da te nagovaram da svirate Western Sky u Srbiji, onda ti se dobro čini (smeh)

(smeh) Moraćemo da je uvežbamo..Uvežbaćemo je specijalno za Beograd.

Uvežbajte, molim te!

Dogovoreno

Početkom devedestih, muzička štampa je često poredila AMC i Red House Painters. Kada si bio u Beogradu, rekao si mi da ti i Mark Kozelek, tada lider Red House Painters (sada Sun Kill Moon), niste u dobrim odnosima i da ne razgovarate godinama. Zanima me da li se nešto promenilo po tom pitanju u poslednjih 6 godina?

Ne, ništa se nije promenilo, i dalje ne razgovaramo.

Šta slušaš poslednjih dana, ili možda poslednjih godina?

Dopadaju mi se neki bendovi čiji kvalitet je očigledan, kao npr Bon Iver. Njegov album je prelep. Hmm, i ne znam šta bih još mogao nabrojati..Izgubio sam svoj ajpod nedavno, tako da sam i sam izgubljen..

Da li slušaš možda nešto od elektronike?

Ne baš...Nekako nisam imao sreće sa elektronskom muzikom u poslednje vreme – svaki album na koji sam naleteo zvučao mi je bez veze...Ali da budem iskren, bili smo na turneji dva meseca, pa sam otišao u Englesku gde radim na jednom mjuziklu, pa smo sada ponovo na turneji, tako da nisam ni imao mnogo vremena da otkrijem neku novu muziku.

Radiš na mjuziklu? Možeš li mi reći nešto više o tome?

Zove se Marine Parade, i radi se o..Hmm..Recimo o depresivnim ljubavnicima (smeh). Pesme su vrlo mračne i pevaju ih glumci a ne ja, što samo po sebi zvuči vrlo zanimljivo. Na tome radim već dve godinei izgleda da će se premijera dogoditi tokom sledeće godine. Skroz sam zadovoljan kako je to ispalo.

Hvala ti puno na intervjuu...

Izvini, jel ti beše radiš na B92?

Da

Baš sam nedavno pročitao knjigu o radiju B92 i dešavanjima tokom devedesetih

Stvarno?

Da, baš mi se dopala knjiga i moram ti priznati da sam ponosan što sam bio kod vas pre 6 godina i što ponovo dajem intervju za vas. Moja ljubav je upravo sa takvim ljudima, koji ne odustaju u svojoj borbi.

Hvala. Samo ti dođi i dobićeš svu tu ljubav nazad.

Intervju originalno objavljen na popboks.com

Roger Moutenot
New York to Nashville

By Kevin Robinson

(Photo by Barbara Moutenot)

Every now and then a record comes out where the production and recording techniques work together with some really unique songwriting to make a masterpiece album. The kind you listen to hundreds of times and still wonder, “How did they get that sound?” The Beatles Revolver, Beach Boys Pet Sounds, there’s too many to list. While maybe not of that same scale, Yo La Tengo’s Electropura was that sonic-awakening record for me. Roger Moutenot, the producer behind the last four Yo La Tengo records, has continually recorded landmark albums, as well as gaining success with artists such as Paula Cole and Sleater-Kinney. I had the unique opportunity to sit down with Roger and chat about his move to Nashville, setting up shop at Alex the Great, House of David and Woodland, and his adaptive recording insights.

How has it been working in a very music industry influenced city?

When I first moved here [Nashville], the first two years were hell cause all the clients I had in New York were like, “Well he split. I guess he doesn’t want to work here anymore.” And I came down here and didn’t want to do country, so for two years I basically didn’t work. I did a couple of little scattered things here and there. Then I got to do the Paula Cole record, and that kind of brought in other projects and a lot of traveling. I still didn’t work here much, ‘cause all my work was in LA. You know 8 months away out of the year? But, the saving grace was Yo La Tengo always had to come down here. They love it down here. Princes Hot Chicken and all that. [laughs]

I heard that place shut down? *

Really? I don’t know. They found some other soul-food truck off Charlotte Avenue. They would find places that I’d never heard of. But more and more projects since have started coming down here. And this year has been great. I really like living here. I’ve got two kids. It’s been fantastic. I’ve found this studio, and besides right now this time of year [July], I dig it

Well, you’ve had your name attached to some of the finer albums in the indie-rock scene.

Yeah, and that’s what I’d rather do personally. The Paula Cole record was cool and it’s fun and exciting to see it doing so well and everything. But I made her second record and, you know, they slapped so much money at her and it was such a high expectation that this record has to be [makes big explosion sound]. And that kind of pressure makes it to where you can’t perform well in the studio. Yo La Tengo, Sleater-Kinney, The Pierce Sisters (my latest record) - you try to keep the budget down. You don’t have a lot of money so let’s just DO a record. I prefer that. Let’s just dig in and get it done.

You do a lot of your own engineering work as well.

I do. Lately though, I’ve been hiring an engineer. I like having the producing hands on and still stepping back to let somebody else do it.

Has it been more of a cost issue or control?

A little bit of both. And I still feel that, you know? That I can’t really let the whole thing go.

You’ve started to dabble in the digital world as well. Why the addition of the Pro Tools set-up, and what was the progression from analog?

I will never leave analog. I won’t. I will never leave it and it blew my mind when I heard that there are no more tape machines being produced. Studer ran their last production of analog tape machines. Otari does not make them anymore. There are no analog tape machines being produced right now. Then you go and you open up Mix and it’s like one page after another it…s digital, digital, digital. And I’m like, “What the hell is happening?” But with the whole Pro Tools thing, I would never use this as a stand-alone recorder. It’s never going to be, “Okay turn on the Pro Tools and let’s rock!” I’ve got it so that I can fly something over from analog, manipulate it, process it, flip it backwards, time stretch it, and then put it right back on tape. I’ve found that it just opens up a whole new palette of ink. I never overdo it, but I do a session now and if the artist says, a “I want this,” or “I want that,” I never have to say that we can’t do that. It’s like, “Great, yeah let’s try it.” But Pro Tools will never be my main thing. It’s just that, a tool. I even went to a seminar on Pro Tools and I walked out. There’s all these country guys going, “You mean I can get rid of amp noise?” you know. What the hell?

You’ve done a lot of work at Alex the Great and House of David, is there something there that keeps bringing you back?

I love House of David. They have this analog tape machine that they bought after the Yo La Tengo session for I Can Hear the Heart Beating as One. We did that whole record on ADATs. That’s the only Yo La Tengo record that was ever recorded on ADATs. We wound up mixing to analog though. But I’ve done a lot of work at Alex the Great, and the greatest thing about that place is that anything you want, all the guitars, keyboard, organs, Acetones, vibes, piano... if you have an idea it’s all there for you to use. The vibe is great and so is the rate. It’s awesome. I wound up at House of David because Alex the Great was booked up. And that place has an API. I love APIs, and it’s funky too. I like funky studios, where you feel like you can put your feet up or if an ash drops on the floor nobody’s going to freak.

How do you usually start setting up? Say, with mic’ing the drums?

At House of David they had this drum set already set up, microphones placed, baffles set up, and I started tearing it all down and they flipped. Come to find out they haven’t moved it in about 4 years. Like the mics even! Whenever I record Yo La Tengo it’s pretty much no headphones. They can’t do that. They’re so used to rehearsing that way. So it’s a real live situation.

How do you approach recording a band like Yo La Tengo?

We’ll do it all live, sometimes with vocals that go flying in the room. And then we’ll put a few things on it, put the song to bed and move on to the next one. One of the things I like about Yo La Tengo is that we never brought in people. There might have been a few guest appearances, but you know Georgia will play vibes. Georgia doesn’t play vibes, but there’s something beautiful about that. You don’t have this guy that’s just flowery on the vibes, you’ve got Georgia and she’s just reaching for that C and is just an 8th note behind. And that’s character and I love that. Spontaneous, and just flying by the seat of her pants. She’s making it work somehow, but it’s not pristine. In fact one time we did something really cool. I think that was the …Heart Beating… record. We invited about 40 people to Alex the Great and set the band up, gave them monitor wedges and recorded them right in front of the people. I think we wound up using like 2 or 3 tracks from that session.

Just to get the vibe of a live show?

Yeah. Yo La Tengo is a really tense band. You know? And they work off that. If it’s not tense then something’s wrong. If they’re having too much fun or things are going too well, then something’s wrong. There always has to be a little tension. And it took me a couple of records to get into that. When I did Painful, I had no idea what was going on. I thought, “This record’s going to fall apart any second,” but we made it through and it was very appropriately named Painful. But since then I’ve realized what they go through making a record, and they realize what my thing is and it all kind of works out. But it’s so cool to see that transition of recording their records.

Did you invite a crowd in on the newest YLT Record?

Uh, no. We didn’t invite anybody, but we again went back into a real live situation. We’d set up things like, Ira would have his first guitar bit set up in one area of the studio, like set up some amps in the tiled room. Then he’d lay that part down and let the feedback roll a little and just walk over to the drums and start doing something with Georgia for another part of the song. Then he’d get off that and go do something else. So there’s a lot of moving. James would have his delay pedals feedback on out and then leave them to go play a keyboard part. So we get a lot done in one song if we plan it out like that.

It’s all happening live going down to tape like that?

Yeah, like Ira will be walking around… like when he leaves the live room and is going into this area where there’s another amp set up, I’ll have another set of NS10s set up playing so he can hear what Georgia and James are playing. So, it gets pretty involved.

How do you deal with the bleed?

I love bleed.

But a lot of Georgia’s drumming is brush-work and soft at times and the band is often very dynamic. How do you deal with that?

It’s taken me a while, because they also sing like [makes high whisper noise]. The first time I recorded them I thought the mic was broken. I walked out to the room, because I had the mic-pre cranked and I was still getting no level. I was like, “What the”…and I went out there and I said, “Could you sing for a second?” And it was literally like [makes higher whisper noise], and I thought, “Okay now I get it.” We really work on the vibe of the recording, and I’d really rather capture the vibe. When you let things play over and over, and you’ve been working on it and you’ve been trying to get a sound and hours are going by, you’re past it. The band is lost. Especially with Yo La Tengo. In fact Ira has this saying, “This is getting tired.” But as for bleed, we’ll have amps set up in rooms to create more bleed. I’ll put a mic over the drums, feed it into a Fender amp, put some reverb on it and have it facing back into the drums. Just put vibrato on it and stuff like that. We’ll try to be creative and use the bleed to our advantage, especially tracking without headphones. I worked with T-Bone Burnett and he taught me so much about bleed. You sit down and talk with that guy and it’s the best time you’ve ever had. He’s got great ideas, like he’ll get three things going on the low end. Just [makes low throaty noise]. And you’re thinking the mix is going to sound awful. But then you find there is something he’s going for and he gets it by taking that route. He’s taught me a lot about just one mic recording. You know bleed with bleed? He loves bleed, even more than me.

What are some of your favorite toys, no matter where you go, that you have to bring with you?

SansAmp. I love it. That is an incredible little tool. I always bring my Moog. I have two Echoplexes that I always like to have along, one that is tube that I got for 25 bucks here in Nashville. I personally don’t have an extensive microphone collection right now, but I have this podium mic that’s just weird. It’s just a long goose-necked omni-directional mic. It just sounds great. Vocals for Ira, sometimes a 57 would be stuck like this [shoves hand straight up in front of face]. Every singer’s different. And everything that you’re going for from song to song may be different. You might want a vocal big and just right there inside your head, or you may want smaller and a little thrown off or something like that. So there’s never one vocal mic that I always use. I try not to do that. Anything too much the same - I hate that. I used to assist this guy when I first started, and he drew me a template for his drum sounds. These are the mic’s you use, this is the mic pre-sets, this is the placement of the mics. So he would just walk in and it would all be ready to go. Weirdly enough, the drums almost always sounded the same no matter who was playing them or if it was a different kit.

Did you go to school for all of this?

I did. I went because I was in a band, and had a studio in my parent’s house. I was recording my own band, and all of a sudden neighborhood bands and guys coming in from other towns would want to come in and record. I felt like I didn’t know what the hell I was doing and I had two 4-tracks.

Would you recommend going to school for up and coming producers/engineers?

Um… I would. Although I gotta say that in the year I went to school I learned a little bit about how things worked, inside guts-wise, and hardly anything about how to listen to something. And that really only comes from experience. You know, just trying it out. My first gig was building ballasts. They asked if I did carpentry work, and I was like, “Yeah.” I built these things with ten thousand nails in them and weighing at least a hundred pounds and they STILL wobbled! But they kept me on and I could easily say that in about 3 months I learned more than I had ever known before. Just by hanging out and doing alignments and all that stuff I learned so much just by watching the guys. It was an incredible education. So if you could have both, that would be the way to do it.

Do you have a record or project that is the closest to the sonic vision that you had for it in the beginning? A “most proud of” recording?

That’s only coming about now. I’ll be the first one to say it - that I’m learning with every record that I do. There’s so much more to know. It has only been until the last couple of records that I feel that I’m starting to get comfortable. I don’t mean comfortable as in lazy, but where if there’s something I’m going for I know how to do it now. And this is the first time I’m feeling like musically and sonically that there is this whole wide range of things I can pull from. If there is something new I want to go for I feel like I know how to get there. So I guess I’ll honestly say it was the last record that I did that I’m most happy with. Every record that I do is like a new stepping stone. You know, all those Yo La Tengo records I look back on and say, “Oh, if I’d only have…” and I think everybody does that, but you know, it propels me into trying to reach my goal. Where I came from, working with Arto Lindsay and all these guys that were just wacko, downtown New York, you know, just out-there... like I’m trying to mix stuff that is a half step out of the key of the song and it really taught me a lot. And I always pull from that. So I can have a pop hit and dement it somehow. Not in a way that I’m trying to destroy it, or take it away from the radio. Although personally I don’t care, as long as it turns out how the band likes it. I like to produce records where I’m not just making myself happy. I’ve gone from Gypsy Kings, to Paula Cole, to Yo La Tengo and I love that I’m not captured into one little category.

Living in Nashville, surely you’ve done some work on a country record.

My first country assignment was a favor to a friend that I’d known for a while. Never worked on a country record before, and I got my first call, and I was like, “Uuuggghhh... okay.” It was a favor because the engineer got sick and they were about to track this Hal Ketchum record and they needed somebody. So I said, “Okay.” He says, “Great we’re going to start at 8:30 tomorrow morning.” What? So I go in there and there’s this, “Fwap, fwap, fwap,” click track going on. And the drummer’s just, “Boom, tap, boom, tap.” The only problem is that the song had this backbeat feel to it, and the drummer was just right on the click. And I said, “Shouldn’t the snare just sort of fall? I mean everything else is just flowing.” And they just didn’t get it. And that’s the difference right there. Fuck the feeling of the song, just get the part down. Jill Sobule played drums on her record. You know, just real simple and sometimes awkward, but the tracks just sounded gorgeous. As opposed to someone who’s right there on the money.

That’s a great mentality to have, but as a producer you must run into situations where that isn’t the financially profitable standpoint to take.

Here’s the deal. If you do something your way and the way the band wants it and it does hit... like Paula Cole, okay? We didn’t go in and record that record to make it break. I don’t really have that in me. It made it and that was the thing. Paula and I made that record in three weeks and when it was all said and done, it did well. So great. That’s the beauty of it. With Yo La Tengo we go in and do what we want to do. If it clicks and people like it, then that’s better. Better than you sitting there trying to make something formatted that you think people are going to like to listen to.r

*It should be noted that after this interview I found Princes Hot Chicken Shack and had lunch there. It is still very much in business, and I’m still recovering.

Intervju preuzet sa prosoundweb.com

Dinosaur Jr. su 1985. godine osnovali gitarista i pevač Džej Meskis (J.Mascis), basista Lu Barlou (Lou Barlow) i bubnjar Marf (Murph). Iste te godine izdaju istoimeni debi album. Slede ploče ‘You’re Living All Over Me’ i ‘Bug’ kojima stiču dobar deo kredita kog troše i dan danas. Na ta dva albuma se na skoro savršen način susreću melodični pop i divlje, distorzirane gitare, i po mnogima su baš ovi albumi kruna njihove karijere. Nakon albuma ‘Bug’ Lu Barlou napušta bend, par godina kasnije i Marf. Od tog momenta prestaje da bude bitno ko sem Džej Meskisa čini grupu. Meskis jedini kupi beneficije koje donosi ugovor sa velikom kućom, kada sa nezavisne SST pređe na gigant Warner Bros. Negde u isto vreme, Kurt Kobejn (Kurt Cobain) će upravo Dinosaur Jr. označiti kao jedan od najuticajnih bendova u njegovom životu, i kada se to iskombinuje sa ugovorom sa Vornerom, čestim puštanjem na MTV-ju, nije čudno što Džej Meskis konačno dobija svu pažnju koju nije imao sredinom osamdesetih kada je bio na kreativnom vrhuncu. Po većini fanova, najbolji album drugog dela karijere benda je ‘Where You Been’ iz 1993. godine, za kojim sledi ‘Without a Sound’ sa singlom ‘Feel the Pain’, koji je uz ‘Freak Scene’ najveći hit za Dinosaur Jr do danas.

Pre 6 godina, Meskis i Barlou konačno zakopavaju ratne sekire, priključuje im se Marf, i 2005. kreću na povratničku turneju u originalnoj postavi, u kojoj će posetiti i  Beograd, 5. septembra.

Dolazite iz Amerike samo na koncert u Beogradu, skroz van turneje. Da li se često dešava da putujete toliko daleko samo zbog jednog koncerta?

Ponekad. Ne dešava se baš tako često.

Koja ti je prva asocijacija vezana za Srbiju?

Imam prijatelja iz Srbije koji svira u grupi Cobra Verde, Džon Petković (John Petkovic), on mi je pominjao vašu zemlju, s vremena na vreme.

Tog 5. septembra će pored vas nastupiti The Stooges. Znajući da si prijatelj sa Majk Votom (Mike Watt) i da si svirao sa The Stooges 2002. godine, ima li šanse da se možda pojaviš sa njima na bini, u formi gosta?

Nemam pojma, još nisam razmišljao o tome, ima dosta vremena do koncerta. Bilo bi zanimljivo napraviti džem svirku sa njima, mada sumnjam da će do toga doći.

Baš na tom koncertu The Stooges u Londonu 2002. godine, ti i Lu Barlou ste bili zajedno na bini posle skoro 15 godina. Opšte je poznata stvar da vas dvojica niste bili u dobrim odnosima, pa me zanima kako je došlo do pomirenja?

Mislim da je Lu sada konačno manje besan nego što je bio nekada. On je napravio taj prvi korak, izvinuvši se za svoje glupo ponašanje iz prošlosti, i to je bilo to.

Po čemu se razlikuje snimanje albuma ’Beyond’ od stvaranja neke stare Dinosaur Jr. ploče?

Ranije smo u studiju u isto vreme pravili pesme i snimali ih, bez nekih preteranih proba pre toga. Dešavalo se da u toku snimanja promenimo dobar deo pesme i na kraju zvuče skroz drugačije nego što su prvobitno zamišljene. To je umelo da bude zamorno. Pesme za ’Beyond’ su bile kompletno gotove kada smo ušli u studio, i zvuče baš onako kako smo želeli dok smo ih pravili (prošla je večnost dok je izgovorio ove tri rečenice – prim.aut).

Gledao sam set liste sa vaše poslednje turneje, i vidim da nigde ne svirate ’We’re Not Alone’, možda jedinu pravu pop pesmu sa albuma ’Beyond’. Ne dopada vam se ili zbog nečeg drugog?

Ne znam (smeh). Dopada nam se, ali je verovatno nikad nismo uvežbali za koncerte.

Da li će Dinosaur Jr. snimiti još jedan album u ovom sastavu?

Ne znam još ništa. Upravo ovih dana razgovaramo o tome.

Pre par meseci sam razgovarao sa Luom, i rekao mi je da nakon što je napustio Dinosaur, nije slušao albume koje si ti tada snimao. Međutim, sada na koncertima svirate pesme poput ’The Wagon’ ili ’Out There’ u čijem stvaranju Lu nije učestvovao, pa me zanima da li je bilo teško nagovoriti ga da ih izvodi uživo?

Ne, nije bilo teško. Sumnjam da nikada nije čuo te pesme (kiseli smeh). Čak sam ubeđen i da mu se dopadaju.

Mnoge pesme koje danas svirate uživo si napisao kada si imao 20 godina, a sada imaš 42. Kakav je osećaj kada danas pevaš npr. ’Repulsion’, podseća li to možda malo na posao u kancelariji?

Ne bih rekao da to doživljavam kao posao, mada zavisi od koncerta do koncerta i kako sam kada raspoložen. Volim da sviram stare stvari. Na primer, na skorom svakom koncertu odsviram skroz različit solo na gitari u nekoj od tih starih pesama, i to radim sa velikim uživanjem.

Muzička štampa te već godinama konstantno naziva ’lenjivcem’. Smeta li ti to ili si oguglao?

Nije da mi smeta, ali već postaje zamorno. Da sam lenj, ne bih ništa radio (smeh)

Verovatno tako misle zbog toga što ti prlično sporo izgovaraš reči. Da budem iskren, ni sam ne mogu da te zamislim da drugačije pričaš. Vičeš li nekada kada se naljutiš?

Da, vičem ponekad. Ne tako često, ali se dešava.

U bendu Witch, vratio si se svom prvom instrumentu - bubnju. Kako se to desilo?

Praktično iz čiste dosade. Klince iz benda (mada basista i nije baš klinac) sam upoznao viseći na lokalnim koncertima ovde u Amherstu. Oni su mi predložili da probamo da napravimo bend, i desio se Witch.

Jel istina da je glumac Ilajdža Vud (Elijah Wood) veliki ljubitelj Witch?

I ja sam čuo da je to rekao. Izgleda da jeste.

Znam da je Met Dilon (Matt Dilon) sredinom osamdesetih bio predsednik fan kluba Dinosaur Jr, i da ste vas dvojica dobri prijatelji. U kakvim ste odnosima danas, koliko često se viđate?

Prošle godine smo se viđali često, pošto je režirao naš spot za pesmu ’This is All I Came to Do’. Čujemo se povremeno, ali ga nisam video duže vreme, on je u Njujorku, ja u Amherstu.

Pre 12 godina si sa njim glumeo u film Grace of My Heart. Iako si imao malu ulogu, zanima me kakvo je to iskustvo bilo za tebe?

 Bilo je zabavno, iako mislim da sam prilično loš glumac. Matt se trudio da me uživi u ulogu, tako što je u pauzi snimanja pričao sa mnom isto kao lik kog je glumeo, očekujući da ću da ja raditi isto to. Ali nisam mogao, to mi je bilo baš smešno.

Prošle godine si gostovao na albumu Kevina Drua (Kevin Drew) iz Borken Social Scene – kako ste došli u kontakt  i kako je bilo raditi sa njim?

To je bilo ok iskustvo. Kevina poznajem već nekoliko godina, mada se ne sećam kako smo se upoznali...Mislim da naše albume u Nemačkoj izdaje ista diskografska kuća, pa je tako došlo do prvog kontakta. On je odličan lider. Bez problema može da predvodi bend od 20 članova, u tome je skroz kao riba u vodi.

Kako ti izgleda današnja indi rok (indie rock) scena u poređenju sa grupama koje su bile aktuelne kada si ti počinjao početkom osamdesetih?

 Nije tako lako porediti...Mislim da je internet promenio mnogo toga. Kada smo mi počeli, teško je bilo zamisliti indie rok bend da izda ploču za neku veliku diskografsku kuću, kao što je to danas slučaj.

Misliš da je u to vreme bilo više entuzijazma među bendovima, da im nisu toliko bile bitne pozitivne recenzije u medijima, kao što je danas slučaj sa Pičvorkom (www.pitchforkmedia.com) npr, koji bukvalno diktira trendove? 

Da, moguće. Mislim da su u pitanju različiti mentaliteti.

Video sam da postoje Nike patike koje na sebi imaju Dinosaur Jr. logo. Kako se to desilo?

Da budem iskren, nemam pojma (smeh). Samo su nas pitali da li bi bilo ok da naprave takve patike, mi smo se složili i to je bilo to. Zanimljivo pitanje..Nikada nisam razmišljao o tome.

Možda zato što vas sluša dosta klinaca koji voze skejt? Misliš da to ima neke veze?

Da, vrlo verovatno da ima veze sa tim. U svakom slučaju, meni je bilo skroz kul da dizajniram moje sopstvene patike.

Prošle godine si postao otac. Kakav je to osećaj, šta se promenilo kod tebe u životu od tad?

Moram da ustajem mnogo ranije nego pre. Dete zahteva mnogo vremena, tako da sam često zazuet oko njega. Iskreno, više se ni ne sećam kako je bilo pre nego što sam postao otac.

Kako si upoznao svoju ženu? Da li je ona bila tvoj fan ili nije imala pojma čime se baviš?

Da, bila je Dinosaur fan. Ona je Nemica, i upoznao sam je početkom devedesetih kada je došla u Njujork da živi sa dečkom, kog sam već znao i preko kog sam je upoznao. Ona i ja smo dugo bili samo prijatelji, gotovo cele devedesete.

Da li voliš džez?

Naravno. Mislim da iz svakog muzičkog pravca volim po nešto.

Pitao sam te to, jer znam da si ceo život proveo u Amherstu, u kom takođe živi Arči Šep (Archie Shepp), jedan od najvećih fri džez muzičara. Zanima me da li si ga nekada upoznao?

Da, Šep živi ovde. Nisam ga upoznao, ali sam ga viđao često. Neki moji prijatelji su išli kod njega na časove sviranja. I Maks Rouč (Max Roach) je živeo ovde, mislim da su i on i Šep predavali na univerzitetu. Nisam neki ljubitelj njihove muzike, ali sam ih često viđao.

Krajem osamdesetih, često se pisalo da ti provodiš puno vremena gledajući TV. Manje me zanima koliko je to istina ili ne, ali voleo bih da znam koliko dnevno provedeš vremena na internetu?

Ne tako puno, možda najviše pola sata dnevno.

Smeta li ti što ljudi skidaju tvoju muziku za džabe?

Ne smeta mi ni najmanje, baš me briga za to.

Misliš da Obama (Barack Obama) ima šanse da pobedi na izborima, i zanima li te uopšte to?

Nadam se da će pobediti, ali nisam siguran da će mu to poći za rukom. Mislim da ima šanse, ali da one nisu baš velike. U svakom slučaju siguran sam da bi se mnoge stvari promenile na bolje kada bi on pobedio, a pri tom naročito mislim na sliku Amerike u svetu.  

Poslenje pitanje – šta slušaš ovih dana?

U poslednje vreme često slušam Wooden Shjips, oni su mi pravo otkriće...Zatim neke stvari od Hendriksa (Jimi Hendrix), par albuma Pitera Grina (Peter Green) iz Fletwood Mac...

Robert Wyatt ima 63 godine, a muzički je aktivan preko četrdeset. Rođen je u Bristolu, a danas živi u mestašcu Louth, u oblasti Lincolnshire. Mnogi su skloni tvrdnji da bi Pink Floyd zvučali skroz drugačije da nije bilo The Soft Machine, pionira prog rok zvuka i benda u kom je dvadesetogodišnji Wyatt načinio prve muzičke korake sviravši bubnjeve. Nakon jedne pijane žurke 1973. godine, Wyatt pada sa trećeg sprata i ostaje doživotno vezan za invalidska kolica. Paradoksalno, baš tada kreće njegov kreativni uspon jer u to vreme upoznaje slikarku Alfredu Benge – Alfie, koja postaje njegova životna saputnica do dana današnjeg, a ujedno i kreativni partner  s obzirom da je napisala tekstove za mnoge Wyattove pesme i slikala omote svih njegovih albuma u poslednjih 35 godina. Wyattov prvi album nakon nesreće je Rock Bottom, ploča koja miri žanrove, publiku i kritiku, i ploča koju je John Peel uvrstio među svojih 10 omiljenih svih vremena.

            Njegova muzika je kombinacija raznih stilova – od džeza i ambijentalnog popa, preko prog roka, sve do folka, dok je koketirao sa klasikom, bosanovom i elektronikom. Za one koji su ga zbog boje njegovog glasa opisivali kao melanholičnog tipa, kaže da nisu shvatili njegov cinizam, tvrdeći ’da je humor jedan od njegovih glavnih pokretača’. Stoga  nije ni čudo što mu neki komičari znače više nego neke kolege iz muzičkog sveta.  

            Ono po čemu se Wyatt izdvaja od prosečnog šezdesettrogodišnjeg muzičara (ako takav uopšte postoji) je vitalnost u izrazu, konstantna svežina koju nosi već decenijama, želja i hrabrost za eksperimentisanjem, kao i količina iskustva koju kombinuje sa osećajem za modernim tokovima (koje mu neretko približavaju saradnici koji su u svakom momentu ’svesni šta se dešava oko njih’ - kao što je Brian Eno npr). Dokaz o njegovoj vitalnosti je i činjenica da je svoj poslednji album Comicopera izdao za jednu od najaktuelnijih nezavisnih etiketa danas – Domino Records, kuću koja izdaje albume bendova poput Franz Ferdinand, Animal Collective, Bonnie Prince Billy, Four Tet, Arctic Monkeys ili Jim O’Rourke. Iako Wyattovi albumi zvuče sve bolje s godinama, reći da je on kao vino je pomalo otrcano, a pomalo i netačno – od Wyatta vam nikada ne može biti muka, ma koliko god ga slušali.

            Intervju koji je pred vama je vođen telefonom, jedne martovske večeri, tekuće godine. Ako znamo da je Wyatt kralj ironije, ne čudi da je naš razgovor počeo njegovim pitanjem ’zašto bi neko iz zemlje kojoj Velika Britanija nije donela ništa dobro poslednjih godina uopšte želeo da razgovara sa njim’, što je kod obojice izazvalo smeh, nakon čega se uozbiljio i izrazio radost što po prvi put u svojoj karijeri daje intervju za neki srpski medij.

Prošlo je 35 godina kako ste napustili The Soft Machine. Kako Vam izgleda to vreme iz današnje perepektive?

The Soft Machine su mi bili zamena za školu i fakultet. Nisam imao nikakvo akademsko obrazovanje i bend me je pripremio za život odraslog čoveka. Napustio sam školu kada sam imao 16 godina, bukvalno bez ičega – bez novca, bez kvalifikacija..Svo to vreme sam slušao džez ploče, nimalo se ne zanimajući za školu. Kada su drugi ljudi upisivali fakultete, ja sam bio u bendu i svirao bubnjeve gotovo deset godina. Grupa mi je pomogla da odrastem, da naučim puno stvari, na čemu sam jako zahvalan. 

Nakon The Soft Machine, formirali ste Matching Mole...

Da, to je bio sjajan period. Matching Mole sam osnovao vođen filozofijom ’šta god da uradim ispadne pogrešno, a naročito ako se trudim da uradim kako treba – tako da me baš briga, osnovaću novi bend pa nek bude kako bude’ (smeh). Matching Mole je bio jedan vrlo srećan bend, koji je pravio bezbrižnu muziku...

Prvi solo album ste izdali 1971, samo dve godine nakon toga doživeli ste tu užasnu nesreću, da bi 1974. izdali album Rock Bottom, koji je ironijom sudbine Vaš najcenjeniji album od strane kritike. Kako ste se osećali kada je Rock Bottom izašao?

Osećao sam se sjajno. Možda će te iznenaditi, ali čak i dok sam boravio u bolnici nisam se osećao tako loše, a jedini razlog je – moja supruga Alfie. Kada sam upoznao Alfie bio sam najsrećniji čovek na svetu, bukvalno..Znaš, to je ono osećanje kada pronađeš svoju srodnu dušu, nekoga sa kim se u potpunosti razumeš po pitanju svega. Istina, postojali su ljudi sa kojima sam svirao i sa kojima sam se skroz razumeo, ali ovo je bilo nešto drugo. Zahvaljujući njoj, sve je imalo mnogo više smisla...Kada sam bio sa njom, tačno sam znao šta i kako treba da radim. I danas smo zajedno, i danas Alfie ima isti efekat na mene. 

U vreme kada ste svirali sa The Soft Machine, nedaleko od Vašeg rodnog mesta u Engleskoj, živeo je i stvarao Nick Drake. Znam da njegova muzika i Vaša nemaju mnogo dodirnih tačaka, ali s obzirom da ste obojica bili muzički aktivni u isto vreme, fizički relativno blizu jedan drugog, da li ste možda čuli za njega tada?

Ne, nisam. 1968. godinu sam celu proveo u Americi, i tada me je uglavnom zanimala džez muzika, tako da sam bio malo upoznat sa radom bilo kog singer-songwritera. U stvari, tada skoro uopšte nisam obraćao pažnju na pevanje – smatrao sam da su pevači tu samo da popune prostor između instrumentalnih delova u pesmi (smeh). Retki su bili pevači koje sam tada voleo...Možda samo Ottis Reading, Nina Simone, Ray Charles..Ali sada na to gledam potpuno drugačije, pesme posmatram kompletno i način na koji neko peva mi je podjednako bitan kao i način na koji svira.

Znam da Vaša ljubav prema džezu datira još iz pedesetih godina prošlog veka. U jednom intervjuu sam pročitao da Vas je stariji brat navukao na džez sredinom pedesetih kada ste prvi put čuli Stana Kentona...

Da, obožavam Kentona, mada me je još pre toga otac zarazio muzikom njegove mladosti: pločama Dukea Ellingtona, i džezom iz dvadesetih i tridesetih. Verovatno zbog toga nisam nikada bio tinejdžer buntovnik, i u tom smislu sam vrlo zahvalan svojim roditeljima (smeh). Nakon toga, moj stariji brat me je upoznao sa posleratnim, modernim džezom – i to me je načisto oduvalo. Mislim da je upravo to bio jedan od razloga što sam napustio školu, jer ništa nije moglo da se poredi sa slušanjem ploča Charlesa Mingusa i Stana Kentona.

Pretpostavljam da ste tada zavoleli i fri džez...

Oh da, apsolutno. Upravo su prve svirke The Soft Machine bile inspirisane fri džezom...U to vreme, na nas su jako uticali muzičari koji su svirali sa Ornette Colemanom: Paul Bley, Charlie Haden, Don Cherry, Dewey Redman, David Iserson, i sam Coleman, naravno.

Da li volite možda Pharoah Sandersa?

Obožavam Sandersa. Prvi put sam čuo za njega kada je postao član Coltraneovog pratećeg benda, i odmah mi je njegov saksofon ušao u uvo – s jedne strane taj zvuk je bio oštar i divalj, dok je s druge strane posedovao izvesnu dozu nežnosti i prefinjenosti.

Zanimljivo kako je Sanders prilično vitalan i dan danas, u šezdeset osmoj godini života...

Istina, on i dalje pravi odličnu muziku. Mada, imam utisak da su mnogi muzičari bolji kada dostignu zrelo doba nego kada su mladi. Mišljenje da su bendovi vitalni samo kada su mladi, je plasirano od strane velikih korporacija kako bi prodali neke prosečne ploče. Naravno, nemoguće je generalizovati stvari, ali ako su slikari, pisci i političari bolji sa godinama, ne vidim zašto to ne bi bio slučaj i sa nama, muzičarima.

Vratimo se Vašoj muzici. Izdali ste na desetine albuma, i kada bi pominjali svaki, ovaj intervju bi trajao beskonačno, a s obzirom da nemamo toliko vremena, fokusirajmo se na ove novijeg datuma. Poslednja dva albuma su Vam Cuckooland iz 2003. i prošlogodišnji Comicopera. Zanima me koja je su sličnosti i razlike u Vašem pristupu kada ste snimali jedan tj. drugi album?

Ta dva albuma, kao i ploču Shleep iz 1997. povezuju muzičari koji su svirali sa mnom, ljudi različitih životnih dobi, iz različitih muzičkih miljea. Na svakoj od te tri ploče sve više razvijamo naš odnos, i kako vreme prolazi sve se bolje nadopunjujemo. Pošto su ljudi koji sviraju sa mnom vrlo zauzeti, gotovo je nemoguće da se baš svi okupimo istovremeno, ali čak i kada je upola manje ljudi u studiju od broja koji zarvši na albumu, baš zbog te naše povezanosti međusobno, ja imam utisak da smo svi prisutni, da smo kao neki imaginarni bend (smeh).

Pomenuli ste album Shleep. Zanima me odakle baš taj naslov, i šta Shleep znači u stvari?

To potiče od jezika kog su govorili jevreji u Evropi, naročito u Engleskoj i Nemačkoj pre drugog svetskog rata. Od tada se zadržalo par sarkastičnih izraza – ako vas npr. neko pita ’imate li novca’ a vi kažete ’money shmoney’ to znači da ste švorc, ili ako na pitanje ’da li ste srećni’ odgovorite ’happy shmappy’ znači da niste. U vreme kada sam snimao taj album, imao sam problema sa nesanicom, i otuda i naziv Shleep.

Pesma Just as You Are sa albuma Comicopera govori o čoveku koji je svestan da su promene u njegovom životu neophodne i iako oseća da je slab da ih sprovede u delo, siguran je da će se te promene kad tad desiti. Koliko je ta pesma autobiografska?

Na poslednjih par albuma, Alfie je napisala gotovo polovinu pesama koje sam ja otpevao – mada, ne može se reći da funkcionišemo baš kao John i Yoko (smeh). Ona je napisala i Just as You Are, i tačno je da je tekst pomalo biografski, i da je imala mene na umu dok ga je pisala. U stvari, ona se u tom tekstu sve vreme meni obraća, pa sam zato rešio da tu pesmu snimim u žensko-muškom duetu - pozvao sam brazilsku pevačicu Monicu Vasconcelos, koja poseduje predivan glas. Monica je gostovala na mom albumu, a ja sam uzvratio gostovanje na njenoj novoj ploči.

Tokom Vaše karijere, sarađivali ste sa velikim brojem muzičara, a čovek sa kojim ste svirali gotovo na svakom albumu je Brian Eno. U mojoj glavi, vas dvojica ste kao Jagger i Richards, i znajući koliko godina ste proveli radeći zajedno, nekad se pitam da li se neki put razumete telepatski, uopšte ne razgovarajući?

Uh, ne da razgovaramo, nego umemo da provedemo sate pričajući o muzici, i da nam uopšte ne bude dosadno – kao Fidel Castro (smeh). U početku nismo imali mnogo zajedničkih tačaka u muzičkom smislu jer je Brian minimalista, dok ja volim da sve zvuči raskošno i bogato instrumentima. Vremenom smo naučili da iz toga izvlačimo pozitivne stvari i da se nadopunjujemo. Neki put umem da preteram, i onda on odstrani ono što je suvišno.

Kako ste došli u kontakt sa Paul Wellerom?

Sasvim slučajno. Snimao sam album u studiju Phil Manzanere, i ispostavilo se da u tom istom studiju, u sobi pored, album snima i Weller. Jednom je došao da sluša kako sviramo, jako mu se dopalo to što je čuo, rekavši mi da je dugogodišnji ljubitelj moje muzike, i da bi mu bila čast da odsvira gitaru u par pesama. Prvo je odlušao kako zvuči kostur pesme, probali smo, i ja sam se oduševio - ono što je on svirao se savršeno tematski uklapalo, i bilo je jasno da se nadovezao na ono što je čuo, ne želeći da se nameće na bilo koji način. To je bilo u vreme kada sam snimao Shleep, a nakon toga sarađivali smo i na dva poslednja albuma.

Moram priznati da sam bio pozitivno iznenađen kako to zvuči, jer je Paul Weller ipak iz nekog drugog muzičkog sveta..

Da, definitivno se dosta razlikujemo i muzički, a naročito generacijski, ipak je on 10-15 godina mlađi od mene. Mada, pronašli smo dosta sličnosti – i on i ja delimo veliku ljubav prema američkoj crnoj muzici iz pedesetih i šezdesetih, kao i prema džezu, a i neki politički stavovi nam se poklapaju.

Takođe, pre par godina ste sarađivali sa Bjork. Možete li mi reći nešto više o tom iskustvu?

Heh, to je bilo totalno iznenađenje za mene, potpuno neverovatno (smeh). Jednog dana me je pozvala telefonom, i rekla mi je da snima album na kom će vokali biti u prvom planu, sramežljivo me upitavši da li bih hteo da učestvujem u tome, i ja sam sramežljivo rekao – da! (smeh). Već sledeće nedelje, došla je sa svojim producentom, bili su kod mene par dana, zamolila me da otpevam par pesama, što sam sa zadovoljstvom uradio. Ne znam zašto, osećao sam se kao da me je posetio lik iz neke bajke, neka princeza sa severa. Iskustvo sa njom je bilo prelepo – Bjork je tako divno biće, duhovita, inteligentna, nepretenciozna...I Alfie i ja smo uživali u njenoj poseti.

Album Comicopera je izdat za Domino. Otkud Vi na Dominu?

Da budem iskren – nemam pojma (smeh). Izdavao sam za Rough Trade, onda su me oni prebacili na Ryko, a onda su Ryko preuzeli neki ljudi koje nisam poznavao i atmosfera tamo mi se nije baš dopadala pa smo pronašli Domino, kuću koja okuplja muzičare čiji stilovi se prilično razlikuju međusobno. Na sreću, u Domino katalogu postoje dva-tri vrlo isplativa benda, tako da smo mi ostali lišeni bilo koje vrste pritiska, a samim tim Domino je u mogućnosti da kombinuje entuzijazam i biznis.

Da li možda volite neki bend koji izdaje za Domino?

Da – jako mi se dopadaju Animal Collective...Volim i Arctic Monkeys, u njima definitivno ima nekog šarma..Franz Ferdinand su mi ok, takođe..Nedavno sam saznao da tokom njihovih turneja pevač piše dnevnik u kome opisuje hranu zemlje ili grada u kome su svirali. Koliko je samo to pametniji način da provodiš vreme na turneji od raznoraznog bahanalisanja i drogiranja kom su mnogi bendovi skloni.

Nedavno ste izjavili kako se već duže vreme osećate kao uljez u anglo-američkom svetu. Na albumu Comicopera, poslednji stih koji ste otpevali na engleskom glasi: ’You’ve planted everlasting hatred in my heart’ obraćajući se liderima Vaše zemlje. Mislite li da je ova globalna alavost prema novcu samo jedna od faza u kojoj je svet, ili se nalazimo na putu bez povratka?

Ne, ovo nikako nije put bez povratka – svaka imperija ima svoj početak i kraj. Da nije potpala pod uticaj Amerike, Velika Britanija bi mogla biti divna zemlja. Iako smo danas mali i pokorni pomagač Amerike, mislim da se na duže staze to i te kako može promeniti. Znam puno sjajnih ljudi iz Amerike, i siguran sam da će stvari biti bolje kada se političke garniture promene. Već sada u Velikoj Britaniji imamo premijera koji nije ni upola lud koliko je bio prošli, i mislim da je to dobra stvar..Dopada mi se gradonačelnik Londona, pravi demokrata, vrlo odmeren, otvoren za mnoga pitanja...Puno je stvari koje volim ovde.  Međutim, mnogo loših stvari se u naše ime radilo poslednjih godina, i taj stih koji si pomenuo je jedan od načina da se distanciram od svega toga, jer to definitivno nije teret koji bih ja trebao da nosim. Verujem da će se stvari vratiti u normalu – i Grčka i Rimska imperija su doživele kraj. Pogledaj Rim danas – vrlo prijatno mesto (smeh). Grčka takođe. Ni jedna, ni drugi zemlja nemaju nikakvu želju da vladaju svetom, i iskreno se nadam da ćemo i mi doći do te tačke uskoro.

Znam da ste veliki ljubitelj stand up komičara, i da vam je jedan od omiljenih Eddie Izzard. Da li volite možda Billa Hicksa?

O, naravno - obožavam i Hicksa i njegovog prethodnika Lenny Brucea. Komičari poput njih se na sjajan način bore protiv sistema, i toliko ga brutalno ismevaju, da ih ponekada doživljavam kao ljude koji ratuju, i kojima se svakog časa nešto može desiti. Mnogi komičari koje volim su jako hrabri, i ako postoji nešto što može da me pokrene više od dobre muzike ili neke druge vrste umetnosti, to su oni.

Recite mi kako izgleda jedan Vaš sasvim običan dan...

Hmm..izgleda prilično obično. Najčešće pre podne slušam ploče, onda počnem nešto da sviram uz njih, i ne prestajem čak i kada se ploče zaustave. Većinu dana provodim sa Alfie – idemo u prodavnicu zajedno, sedimo na verandi i pijemo čaj, nekada se vidimo sa komšijama...Popodne Alfie često kuva...Ja na žalost to ne radim jer sam očajan kuvar – ja sam jedina osoba koja može i sme pojesti ono što skuvam (smeh). Alfina majka živi sa nama, i sa njom provodimo dosta vremena...Uveče volim da pročitam neku knjigu..Imam utisak da smo jedna skroz mirna i obična porodica, koja se ni po čemu ne razlikuje od drugih.

Kada ste već pomenuli ploče, zanima me šta slušate ovih dana...

Uglavnom slušam ploče svojih prijatelja, muzičara poput Gilada Atzmona, ili malopre pomenute Monice Vasconcelos..Slušam puno starog džeza, i to baš starog, na pločama od 78 obrtaja – uh, obožavam te ploče. Moja kolekcija ploča se nije mnogo promenila od vremena kada sam bio osamnaestogodišnjak..Baš sam pre neki dan preslušavao ploče koje sam voleo sedamdesetih, a na nekim od njih je tradicionalna jugoslovenska muzika, bugarska...Oduvek me je privlačila muzika sa krajnjeg istoka Evrope, tamo gde se mešaju evropski i azijski uticaji..Ili npr muziku koja se svira na zapadu Španije, gde se mešaju tradicinalni španski i arapski zvuci....Svidja mi se bend sa severa Engleske koji se zove Rachel Unthank and the Winterset. Osnovu grupe čine dve sestre Rachel i Becky Unthank, i one na divan način kombinuju moderne muzičke uticaje i muziku iz sedamnaestog i osamnaestog veka. U isto vreme zvuče sveže, savremeno i arhaično. Prošle godine su izdali sjajan album The Bairns, što je škotski dijalekt za The Babies.

Kao neko ko 2008. i dalje uživa u pločama na 78 obrtaja, kako doživljavate ovo vreme tehničkih novotarija, kada bukvalno možete pritiskom na dva dugmeta imati album koji god poželite?

Srećan sam što ljudi i dalje kupuju moju muziku, jer kada bi sve što radim svima bilo dostupno za džabe, teško da bih mogao da živim normalan život kakav vodim danas. Imam preko 60 godina, i doživeo sam puno tehničkih novotarija, i ono što znam sigurno je da će uvek postojati ljudi koji žele da sviraju, i ljudi koji žele da slušaju, i mislim da je to najvažnije. U prirodi čovečanstva je da napreduje , a pošto je muzika univerzalan način komunikacije između ljudi, mislim da  sve ove novine pomažu upravo tu komunikaciju. Mada, siguran sam da se ljudi na isti način raduju novim stvarima bez obrira u kom vremenu živeli, i bez obzira da li je reč o točku ili internetu.

Nedavno sam uradio intervju sa Davidom Garlandom, koji je Vaš veliki fan, i imate pozdrave od njega

Stvarno? Hvala. David je sjajan čovek. Ne znam da li znaš da on pravi sjajnu muziku pored toga što je autor dve radijske emisije.

Naravno – upravo je njegov prošlogodišnji album Noise in You bio na prvom mestu godišnje liste moje emisije što je bio i povod da razgovaram sa njim.

Da, Noise in You je fenomenalan album skroz, i ja sam imao fazu pre par meseci kada sam ga slušao bez prestanka.

Ne znam da li ste znali da je David Garland kao trinaestogodišnjak bio na koncertu Jimija Hendrixa, na kom je predrupa bila The Soft Machine, i on upravo taj vaš koncert smatra prekretnicom u svom životu i od tada je krenuo ozbiljno da se zanima za muziku.

Nisam to znao..ili mi je možda David rekao, ali sam zaboravio (smeh). Bilo je malo zastrašujuće svirati pred tolikim brojem ljudi koji su došli da gledaju Hendrixa, tako da smo morali da smislimo nešto opičeno da bi im držali pažnju (smeh)

Svirali ste celu turneju sa Hendrixom. Kako ste Vi doživeli njega?

Jimi je bio aposlutno predivno biće. Iako je bio velika zvezda, bio je prilično povučen i stidljiv. Prema nama se uvek odnosio sa velikom dozom poštovanja. Znao je koliko nam je teško da budemo predrupa tako velikom bendu, i da sviramo pred hiljadama ljudi, i uvek se trudio da nas ohrabri, često je dugo razgovarao sa nama pre koncerta. Sama činjenica da je uzeo nas (koji smo bili toliko drugačiji od njegove grupe Experience) kao predgrupu, a ne neki hard rock bend govori dosta o njemu –mislim da je to bio vrlo hrabar potez. Uvek je želeo da proba nešto novo kada je muzika u pitanju, uvek je bio otvoren eksperimente, i to je još jedna od stvari koju sam jako cenio kod njega.

            J. Mascis više nije mršavi dvadesetpetogodišnjak, i ne provodi vreme u potkrovlju porodične kuće u Amherstu gledajući TV uz kokice koje su mu kupili matorci, i ne slaže smorenu facu kada ga Lou Barlow pozove na telefon. Danas ima četrdeset dve godine, ženu i jednogodišnjeg sina, mali stomačić, TV gleda u svojoj kući, kokice kupuje sam, a sa Barlowom nije bio u boljim odnosima još od njihovog tinejdžerskog h/c benda Deep Wound (iako je i danas taj odnos daleko od savršenog). Sa njima je ponovo  Murph, bubnjar originalne Dinosaur Jr. postave. Ista ona ekipa koja je snimila prva tri Dinosaur Jr albuma krajem osamdesetih, po mnogima ključne ploče kada je u pitanju alternativni rok, i ploče koje su direktno uticale na Kurt Cobaina, koji će Dinosaur recept malo modifikovati, i zaraziti milione istim.

            Kako i zašto su Dinosaur danas ponovo zajedno, nakon svih svađa i razmirica koje su se desile između Mascisa i Barlowa, je jedno kompleksno pitanje koje zahteva opširan odgovor, o kome ćemo nekom drugom prilikom. Fakat je da dva prijatelja iz vrtića Mascis i Barlow međusobno nisu razgovarali više od 10 godina, fakat je da danas više nije tako, i fakat je da su nakon skoro 20 godina ponovo zajedno snimili album, simboličnog imena Beyond.

            Beyond počinje prvim singlom Almost Ready, koja iako ni malo ne liči na Out There sa klasika Where You Been, poseduje njenu težinu, prvenstveno zbog nagoveštaja vatrometa koji sledi, a i količina ispostavljene energije nije za zanemarivanje. Ključna pesma na albumu se zove We’re Not Alone, četvorominutni pop hit, dostojan najboljih Pavement ili Lemonheads albuma. Počinje klasičnom strofa-refren formom, da bi negde na polovini pesme Mascis isukao svoje najjače oružje, odsviravši jednu od najelegantnijih i najmelodičnijih solo deonica na električnoj gitari ikada, koja mami osmehe i ljudima kojima se generalno diže kosa na glavi kada čuju gitarsku solažu dužu od pola minuta. We’re Not Alone je bez ikakve sumnje najzaraznija pop melodija koju je Mascis snimio još od Feel the Pain, i pravo je čudo što ova stvar nije prvi singl. Najduža pesma na albumu, Pick Me Up je ujedno i najprogresivnija - počinje sa ne baš neophodnim, staromodnim hard rok rifom, da bi se pretvorila u pravo gitarsko čudovište, koje u zadnjem minutu eksplodira među gomilom pedala na Mascisovoj gitari, a poslednjih tridesetak sekundi su Mascisova igra sa prog rokom. Crumble je klasična Dinosaur slacker pop pesma, čija pevljiva melodija ulazi u uši već nakon prvog slušanja, dok je rokerska Been There All the Time drugi singl (a ujedno i prvi spot sa Beyonda, koji je režirao nekadašnji osnivač Dinosaur Jr fan kluba, glumac Matt Dillon, i u kom se pojavljuje Thurston Moore sa ćerkom Coco), jako bliska solo albumima Mascisa. Back to Your Heart je povratak Lou Barlowa na velika vrata – Mascisova gitara struže i reže, dok Barlowov nežni glas pravi savršenu antitezu toj buci. Pored ove, Barlow je potpisan i ispod pesme Lightning Bulb koja više od svake druge stvari sa Beyond podseća na Dinosaur iz perioda 1990-’94 (ironija ili ne, upravo je to vreme kada je  Barlow otišao iz benda). This is All I Came to Do je standardni Dinosaur gitarski rok hitić, i verovatno sledeći spot. Najsporija stvar I Got Lost je ujedno i najdosadnija na albumu, i zvuči kao da je Mascic na akustari pokupio najbezličnije rifove sa svojih, starih balada. Poslednja stvar, What If I Knew je kvazi indie-koledž iz sredine osamdesetih, i cenim da nije baš najsrećnije rešenje za završetak albuma.

            Dinosaur Jr su imali i slabije albume od Beyonda (Hand it Over npr) ali svakako i mnogo bolje (You’re Living All Over Me, Where You Been i bar još dva). Ono što najviše fali na Beyondu je gitarsko divljanje tipa Grab It sa Without a Sound ili More Light sa prvog Mascisovog solo albuma, umesto silnog koketiranja sa hard rokom (prvenstveno mislim na stvar It’s Me), pravac protiv kog nemam ništa, ali taj način sviranja gitare Mascisu prosto ne stoji.

            Najveća vrednost ovog albuma je fakat da on ne ulazi u uši na prvo slušanje, ali kad uđe, još teže izlazi.. praktično je danima tu – što verujem da je bitna informacija svakom ko nije ’vikend konzument’ kada je muzika u pitanju.

            Ako vam se Dinosaur Jr nikada nisu dopadali, gotovo sam siguran da nema šanse da od ovog albuma promenite mišljenje – sve one ’preduge’ gitarske solaže koje su vas oduvek smarale, opet su tu. A ono što je mnogo bitnije i izvesnije je da ako ste Mascisov fan, od ploče Beyond ćete ih voleti još više. Bar za pet pesama.

           U nedelju 10. avgusta, u emisiji Gistro FM, na radiju B92 u ponoć i par minuta, slušaćete telefonski intervju sa J.Mascisom iz benda Dinosaur Jr.

            Bez obzira da li se ubrajate u tzv muzičke ‘vikend slušaoce’ čija kolekcija ne broji više od 100 diskova/ ploča, ili ste muzički fanatici kojima nikad nije dosta novih albuma i u stanju ste poslednji dinar potrošiti na koncert benda na koji se ložite (po cenu da kasnije žickate pljuge), kada bi neko od vas tražio da mu nabrojite deset muzičara koje najviše volite, priznaćete da bi ste se dobro zamislili. Ljudi koji spadaju u prvu grupu se ne bi tako lako setili deset bendova, prvenstveno zato što u životu pronalaze više zadovoljstva u nečemu što nije slušanje muzike, a ako bi se već setili to bi zvučalo nešto kao ’Hmm...Možda Madonna, Enigma, Bob Marley (ali samo onaj Best Of), Abba..hmmm i možda Toma, ali samo kad se napijem...hmmm...i Čola, jebi ga...ostalih ne mogu sad da se setim’ (primer preuzet iz stvarnog života). Muzički frikovi bi se takođe našli na muci, mada iz sasvim drugog razloga. Količina muzičkih genija (ili ‘genija’) koje slušaju (vole, obožavaju, seku vene na, kunu se u) je toliko velika, da su neretko potrebni i sati da se izdvoji samo njih deset, tako da ne čudi da mnogi među njima to pitanje nazivaju besmislenim ili nevažnim. Verujem da pogađate u koju grupu spada autor ovog bloga (a ako ne znate, ostavljam vas da živite u zabludi), a samim tim ni meni nije stran zaključak da je pomenuta lista besmislena. Ipak, zarad lakšeg razumevanja moje euforije u daljem tekstu, nabrojaću vam deset muzičara/ bendova koji već duži niz godina u mom životu figuriraju kao The Greatest. Redosled nebitan: Yo La Tengo, The Beatles, Pharoah Sanders, Neil Young, Dinosaur Jr, Bob Dylan, The Beach Boys, American Music Club, Sonic Youth i Miles Davis. Da je lista imala 13 mesta, tu bi se još našli The Velvet Underground, John Coltrane i Jim O’Rourke, ali lista nema toliko mesta, tako da zaboravite na ovu rečenicu, s obzirom da je ona plod čistog (malopre pomenutog) fanatizma.

            Dakle čemu ovo nevažno nabrajanje? Onaj ko pažljivo prati koncertnu sezonu u Beogradu, doći će do interesantnog zaključka – u periodu koji je kraći od dva meseca, u našem gradu su svirali/ sviraće čak tri imena sa moje The Greatest liste: Pharoah Sanders je održao nezaboravan koncert na Kolosu pre dve nedelje, American Music Club sviraju 3. oktobra, a za manje od mesec dana na Taš dolaze Dinosaur Jr. Oni koji posle ovoga kažu ‘Pa šta?’ nek slobodno pređu na čitanje bloga ispod ili iznad, jer nemam nameru ikoga da gušim ovim trivijalnim pitanjima, dok se gradska vlada još nije oformila, a olimpijci samo što nisu izašli na borilišta. O Pharoah Sandersu i American Music Club nekom drugom prilikom, junaci današnjeg bloga su Dinosaur Jr.

            Za Dinosaur sam prvi put čuo 1991. godine u legendarnoj emisiji Brace Karaklajića ‘Garažni geto’ na Trećem kanalu, kada sam video spot za pesmu ‘The Wagon’ sa albuma Green Mind. Iste nedelje, u istoj emisiji, Braca je pustio meni tad skroz nepoznat bend koji se zvao (a i dalje zove) Radiohead, i njihovu stvar ‘Anyone Can Play Guitar’, na koju sam skroz odlepio, mnogo više nego na ‘The Wagon’ (uh, trebalo je hrabrosti da ovo priznam). Od te nedelje, besomučno sam opsedao prodavce kaseta ispred SKCa tražeći  Radiohead debi, ali su me naravno svi belo gledali, sve dok se nije pojavio ‘Creep’ godinu dana kasnije (btw, spadam među one koji su Radiohead mnogo više voleli tokom onog prog-rock free prvog dela njihove karijere, hats off to OK Computer). Moj sledeći susret sa Dinosaurom se desio u časopisu Ritam, u onom broju na kom je Kurt bio na naslovnoj strani, a Where You Been na prvom mestu godišnje liste albuma (delio to mesto sa prvim albumom Rage Against the Machine, ako me memorija dobro služi). Za mene, koji sam tad bio do guše u Sijetlu i distorziranim gitarama, to je bio znak za must have. I kupio sam Where You Been. Bio sam omađijan već nakon prvog slušanja, zaboravio sam na Radiohead, skroz naskroz (heh, uvek je Amer u meni bio jači nego Britanac, što psihički, a boga mi i fizički).

            Iako sam se u to vreme ložio na ono što se zvala ‘alternativa’, nikada nisam bio preterani ljubitelj dugačkih gitarskih solaža (kapa dole za Hendrixa i Jimmy Pagea). To silovanje gitara mi je nekako uvek vuklo na heavy metal, kog baš nikada nisam voleo (možda moja netrpeljivost prema dugim solažama ima veze sa tim što sam u vreme obožavanja grungea intenzivno slušao punk, na šta sam npr. danas mnogo ponosniji (jedan moj frend reče ‘ko je muško a nikada u životu nije voleo punk, od tog nikad čovek neće biti’) nego na činjenicu da sam tad nosio katanac oko vrata). A J.Mascis ne da je solirao, nego sem lenjog cviljenja u mikrofon taj ništa drugo nije radio. No, te njegove solaže definitvno imaju ‘nešto’ što ne umem rečima da objasnim. Uvek su me vozile onako kako sam ja želeo da me voze. A cviljenje tj. njegovo pevanje je bio savršen odraz mog karaktera i samo razlog da ga volim još više. Nakon što sam čuo Bug i You’re Living All Over Me ta ljubav je prerasla u idolopoklonstvo.

            J.Mascis važi za lenjog mrmota, što zbog načina na koji peva, što zbog načina na koji priča – u svakom intervjuu koji je dao, novinari su klještima izvlačili reči iz njegovih usta, i gotovo svaki odgovor počinje sa ‘Hmmm..Mmmm’ a neretko se ceo odgovor sastoji od ‘Yeah’ ili ‘No’. Možete onda zamisliti koliko sam bio u frci pred intervju sa njim pre par dana. Ali kada se javio, i kada smo počeli razgovor sva ta frka je nekako nestala, ni sam ne znam kako. Čak se u dva navrata tokom intervjua nasmejao, istina vrlo blago. J.Mascis se smeje? Novi momenti. Istina, morao sam da mu postavim duplo više pitanja nego bilo kom muzičaru sa kojim sam pričao, pošto su mu svi odgovori bili očekivano kratki. Početak intervjua je obeležilo plakanje njegovog jednogodišnjeg sina (zove se Rory Mascis – hehe), i nakon što ga je uvalio svojoj ženi (sina) mogli smo da počnemo sa pitanjima. Pričao je o svačemu: kako se pomirio sa Lou Barlowom, šta ga asocira na Srbiju, šta trenutno sluša, kada će novi Dinosaur album i o još gomili stvari. Skoro 30 pitanja u 20 minuta. O svemu tome mnogo više u Gistro FMu u nedelju (pisana i prevedena verzija uskoro na b92.net/kultura).

            Dinosaur su uz Nirvanu i Sonic Youth jedini bend iz tog perioda koji volim i danas (svi oni Pearl Jamovi, Soundgardeni i Alice in Chainsovi su se negde zagubili on the way). Uživo sam ih gledao samo jednom, 2005. godine, i to mi je bio jedan od tri najbolja koncerta u životu (zar sumnjate u objektivnost?). I sada ću opet. I to u Beogradu. Dugo mi je trebalo da poverujem da je to istina. Devedesetih sam sa najboljim frendom (koji takođe deli moju ljubav prema Dinsaurima) imao internu zajebanciju – kada smo sumnjali da će se nešto desiti, govorili smo ‘Ma da, J.Mascis dolazi u Bg’. Skroz mi je neverovatno da Dinosaur dolaze pravo iz Amerike, ekskluzivno u Beograd i onda natrag u Amherst, dakle skroz van turneje. Još mi je neverovatnije da taj koncert finansira ista firma koja je glavni sponzor sabora u Guči. I sve to na istom mestu na kom će samo nedelju dana pre toga pevati Sinan Sakić. Sve mi to zvuči nerealno koliko i Yo La Tengo na Exitu.

            Do certa je ostalo još 29 dana, 14 sati i 32 sekunde...31...30....29....